Uskrsni petak vodi nas na obalu gdje se događa susret koji nadilazi riječi. Učenici, umorni i praznih ruku, vraćaju se onome što poznaju – noć, more i trud bez ploda.

I tada, u zoru, dolazi Isus Krist.

Ne prepoznaju ga odmah. Kao ni mi često.

On stoji na obali našega života, tih i nenametljiv, i govori jednostavnu riječ. Na njegovu riječ praznina postaje obilje, a umor se pretvara u susret.

Uz vatru koja već gori, uz kruh koji je već pripravljen i ribu koja čeka – učenici shvaćaju: Gospodin je već bio tu prije njih.

To je otajstvo uskrsne vjere – Bog nas uvijek prethodi.

Kruh koji lomi nije samo hrana, nego prisutnost. Riba nije samo znak, nego poziv u dubinu. Vatra nije samo toplina, nego ljubav koja preobražava.

U tom tihom jutru nestaju pitanja. Ostaje samo spoznaja:
On je živ. On je blizu.
On nas poznaje.

Uskrsni petak nas poziva da ne tražimo Gospodina u izvanrednom, nego da ga prepoznamo u tišini, u svakodnevici, u dubini srca.

Jer uskrsli Krist ne dolazi bukom nego svjetlom koje se rađa u tišini.